Još jednom o Turcima...

Pročitao sam Vaš tekst u današnjem "Dnevnom avazu": "Nišan visok tri metra u čast poginulih Turaka". O ovim nišanima znam malo biše od ovoga dede, koji je 19 godina stariji od mene i priča priču, koju je kao biva ćuo od starijih. Nije imao ćuti od koga vjerodostojnu priču, nego samo tlapnju, jer na tom području nije bilo naselja, od Zenice do Bukovice i Starog Banloza, sve do 1840. godine!
Ako nije bilo naselja, nije moglo biti ni usmene predaje, a nišani su od najbliže Kočevske mahale udaljeni bar 3-4 km, možda i 5 km. U Kočevskoj mahali nemaju pojma otkuda kameni svijećnjak u dvorištu Kočevske džamije, a posebno čemu je služio itd. Narodna predaja u Zenici je slaba jer su bile velike migracije stanovništva. Najbolje se to vidi u groblju Musala. Znam za te priče o nišanima iz tzv. Tetovskog groblja i one su uglavnom bez osnova, jer je selo Tetovo nastalo u meandrima rijeke Bosne negdje između 1820. i 1840. godine, od doseljenika iz oblasti sadašnje sjeverozapadne Makedonije, južnog i jugoistočnog Kosova i iz sjeverozapadnoga Kosova. Oko sela Tetova ima inače bajkovitih priča, ali turski defteri (porezne knjige za evidentiranje naplate glavarine, koja se plaćala i na tek rođeno dijete) ne bilježe porezne obveznike na prostoru sela Tetovo do 1820. godine, kada počinje doseljavanje. Zemlju su kupovali od vlasnika, koji su bili sa kućama u selima Vraca, Ričice i Gračanica (sada Donja Gračanica). Bosna je tekla u obliku slova "S" (dupli mendar) sve dok nije 1948/9 iskopan kanal (cca 400 m uzvodno od brane i cca 1.500 m nizvodno od brane). Nikako ne bi stajala tvrdnja da su to nišani turskih vojnika i oficira. Turski vojni nadgrobni spomenici su sasvim drugačiji i nikada rasuti, nego su bili u tzv. vojničkim grobljima. Najočuvanije tursko vojno groblje je u Livnu, cca 1000 m od centra na izlazu iz grada prema Glamoču. Turci su svoje vojnike (pripadnike redovne vojske - nizama) u najvećem broju slučajeva vraćali u Tursku i tamo sahranjivali. Ovakvi nišani su se podizali najčešće na grobovima tek islamiziranih domaćih stanovnika. Ispred sadašnjeg Doma armije tik uz bivšu uzanu prugu je također bilo takvih nišana i oni su preneseni poodavno u groblje "Musala" (preko Drvenoga mosta), gdje su i sada.
Osim turskih deftera, o postojanju ili nepostojanju Tetova se može pročitati i iz putopisa brojnih putopisaca, od kojih je svaki na svoj način dobar, ali je najvjerodostojniji izvještaj zastavnika Božića, austrijskog špijuna, koji je Bosnom krstario 1785. godine, te zabilježio da od raskršća ispod sadašnjeg sela Gradišće (tada ga nije bilo) do Zenice je našao samo jednu kuću, blizu izvora, kojega znamo kao Careva voda (u Podbriježju).
U prilogu sam Vam skenirao tekst izvještaja zastavnika Božića, gdje opisuje svoj put od Vranduka do Zenice, koji je trajao 4 sata (4 St.). Istina, tekst je na starijem njemačkom, ali razumljiv. Pominje han (mjesto Hanovi, sada), turbe u Jelini, put ispod Banloza, Babino polje, kuću na osami, mjesto sa 200 "turskih" kuća, drveni most, ostrvo u Bosni ispod mosta, te kameni most (gemauerten Brücke). Na drugim mjestima njegova izvještaja ima još detalja o tadašnjoj Zenici (1785. g.).
U Zemaljskom muzeju Sarajevo ima ovakvih nišana par komada, a najpoznatiji je nišan Brankovića, koji ima uklesan tekst bosančicom. Nišani prvih islamiziranih Bosanaca su počesto sadržavali oznaku koja je upućivala na posao kojim se umrli bavio. U tzv. Tetovskom groblju ima nišan sa uklesanom sjekirom. Njegovu sliku sam skenirao i šaljem Vam je. To je groblje nastalo uz ove visoke nišane uz Rimsku cestu, koja je vodila na prevoj između Lisca i Zmajevca, a iznad izvora potoka Rača. Dijelovi Rimske ceste su otkopani na Bristu, ako se ne varam 1966 ili 1967. godine, a slučajno otkopali studenti kopajući nekakav kanal (posao išao putem studentskog servisa). O selu Tetovu su napisane do sada tri knjige, ali dvije se mogu slobodno svrstati u bajke i nauka ih nikada nije prihvatila, jer nemaju uporišta u istoriografiji, nego na rekla-kazala i ljubavi Tetovljana za svojom Tetovskom merojom (oni nisu govorili meraja). Inače sam uz planinarenje, počesto išao u društvu sa rahmetli Mujezinović Mehmedom, koji je više od 10 godina utrošio da pogleda sve islamske spomenike kulture, uključivo i sva groblja do najmanjega, negdje počev od 1967 ili 68. On je izdao tri veoma obimne knjige sa obrađenom građom u okviru biblioteke "Kulturno nasljeđe". Osim njega, ali manjim obimom tom tematikom se mnogo ranije bavio Hamdija Kreševljaković. Zenica nema niti jednoga groba turskoga vojnika sem pretpostavki da je Fatihov vojnik sahranjen u turbetu u Jelini, koje sada stoji na stijeni, a ranije je bilo tačno na trasi sadašnje pruge (do 1949. godine). Zenica je u turskim knjigama opisana kao mjesto negostoljubivih ljudi u smislu "zaobiđi me". No to je jedna druga i dosta duga priča, zasnovana na stvarnim događajima, koji su dokumentovani u ratno-istorijskom muzeju u Istanbulu. Uostalom, iako su listom svi prešli na islam, pobili su emisare iz Sirije (turbe na Musali) i nisu dugo dozvoljavali gradnju ceste kroz tadašnje 4 mahale, a u Zenici nikada nije bila stacionirana turska vojska, jer su se osjećali, kako kažu istorijski izvori: nesigurnim u okruženju podozrivih ljudi!
S najboljim namjerama, uz srdačne pozdrave,
Đulbić Mirsad

u vezi teksta :

http://dzonlic.blogspot.com/2006_07_01_dzonlic_archive.html#115201927443971512