Dan "bijelog štapa"

U svijetu danas ima oko deset miliona slijepih i slabovidih osoba, a statistike kažu da njihov broj svakodnevno raste te se procjenjuje da će se udvostručiti u slijedeće tri decenije. Historija kaže da je 15. oktobra 1932. godine slijepi Francus Fransoa Lezer nastradao u saobraćajnoj nesreći, o čemu je potresno pisala novinarka Žili Dermon, predloživši tadašnjoj vladi Francuske da slijepi ubuduće nose bijele štapove koji su uočljiviji od drugih oznaka. Bijeli štap, najuobičajenije pomagalo slijepih i slabovidih osoba, u međuvremenu je moderniziran. Postoje štapovi koji koriste lasersku svjetlost ili ultrazvuk za detektiranje udaljenih objekata. Istovremeno su i mnoga druga pomagala na raspolaganju osobama koje ne vide. Međutim, u svijetu i danas ima predrasuda o slijepim osobama, a ona imaju iste potrebe kao i osobe zdravog vida. "Ne sljepilo, već stav drugih o slijepima, to je teret koji je teško nositi", izjavila je Helen Keler, jedna od najagilnijih aktivistkinja za prava slijepih i slabovidih osoba u svijetu.
Svijet u kojem živimo stvoren je po mjeri onih koji vide, tako da su slijepe osobe prinuđene da se prilagođavaju. Naprimjer, kao pomoć slijepim osobama na nekim pješačkim prijelazima postoji zvučna signalizacija koja reagira na zeleno svjetlo za pješake. Također, urađene su adaptacije na bijelom štapu, ali - krajnje banalno -nijedno od ovih rješenja ne daje ključne informacije gdje se zapravo nalazi i koliko koraka ima pješački prijelaz. Nedavno je, u japanskom gradu Kjotou, predstavljeno "elektronsko oko" za slijepe - efikasan sistem za navigaciju koji će se, kako su predvidjeli, istraživački ugrađivati u naočale, a bit će u stanju detektirati tačnu lokaciju pješačkog prijelaza, izmjeriti širinu puta do najbliže tačke do koje se može prepješačiti, odrediti boju svjetla na semaforu...
U SAD-u je nedavno promoviran digitalni fotoaparat koji može da govori što mu daje osnovnu namjenu - pomoć slijepim osobama. Ovaj mali "pomoćnik" je izuzetno vrijedan i sposoban - prebacuje štampane tekstualne fajlove u audioforme, pa slijepe i slabovide osobe mogu da "čitaju", odnosno da čuju napisane tekstove. Postoje brojni primjeri veoma uspješnih slijepih ljudi- pjesnika, muzičara, sportista, čak i političara. Jedan od ključnih britanskih ministara ( u resorima unutrašnjih poslova i prosvjete) bio je slijepi doktor Dejvid Blankit. Slijepim osobama su druga čula "izoštrenija" jer su suštinski zavisni od dodira i sluha. Tvrdi se da su slijepe osobe talentovanije za muziku. Kanađani su prošle godine proveli istraživanje koje je pokazalo da su djeca, koja su rođena slijepa ili su rano izgubila vid, talentiranija za muziku.
Istraživanje je uradio tim s Univerziteta u Montrealu, čiji vođa Paskal Belin, tvrdi da je važan faktor u određivanju muzičkih sposobnosti vezan za uzrast slijepih, odnosno da li su rođeni slijepi ili su ostali bez vida u najranijem detinjstvu, u prve dvije godine. Oni koji su oslijepili posle pete godine su, pokazalo se, imali jednaku sklonost ka muzici kao osobe koje vide. Ipak, trebalo je da prođe pola stoljeća dok neki slijepi muzičar nije postao potpuno obrazovan, što je postalo moguće tek nakon ustanovljavanja Brajeve muzičke notacije, kao specifične "podgrane" Brajeve azbuke, koju je 1829. izumio francuski učitelj Luj Braj kada je imao samo 20 godina.