Božo
Šesdesetšestogodišnji Božo Suton barem pola vijeka nezobilazna je "maskota" nogometnih terena Željezničara, Čelika i Krivaje. Rođen na prvi dan njemačke okupacije Sarajeva, 6. april 1941., odrastao je u Zavidovićima, a zbog teške bolesti prohodao tek u 13. godini.
Iako se teško kretao, Božo je bio redovan na svim bitnijim utakmicama zavidovićkih rukometnog i nogometnog kluba "Krivaja". Liječio ga je tadašnji klupski ljekar, Italijan dr. Cicilijani, a Zavidovićani se prisjećaju da je Božo, uz Krivaju, imao i veliku ljubav, Želju.- Živio je u parkovima, pod stepeništima, živio od raje. Kad je kretao na utakmice u Sarajevo stopao je i svi navijači su ga voljeli, išao je vozom, autobusom, znao ga je svako od Zavidovića do Sarajeva, prisjećaju se tadašnji sportski radnici. Uz Želju i Krivaju zavolio je i Čelik, u ratu pogotovo, kad nije mogao do Sarajeva. Bilo je nemoguće zamisliti utakmicu nekog od ovih klubova, a da Božo ne navija na atletskoj stazi ili tik uz liniju. Na njega su navikle i sudije, delegati, protivnički timovi. Nikome nije nikada zasmetao. Otprije pola godine Božo je prikovan za krevet, smješten u zeničkom Domu penzionera. Uz osoblje Doma, o njemu svakodnevno, u dvije redovne posjete, brinu aktivistkinje humanitarne organizacije "Ruhama".
- Povremeno me posjeti rođak Anto Nakić i prijatelji sa utakmica, nekad i navijači, kaže Božo. Legendarni navijač i maskota tri bh. kluba proživljava teške dane, jer je navikao da ide od stadiona do stadiona. Njegovi novi sustanari, desetak penzionera u Domu, jučer su ga zezali "da će Božo opet prohodati do subote", kad se na Bilinom polju susreću dvije njegove ljubavi, Čelik i Željo. A Božo zbunjen i iznenađen samo kaže - "volio bi bar gledati, kad me noge ne nose da navijam".
Iako se teško kretao, Božo je bio redovan na svim bitnijim utakmicama zavidovićkih rukometnog i nogometnog kluba "Krivaja". Liječio ga je tadašnji klupski ljekar, Italijan dr. Cicilijani, a Zavidovićani se prisjećaju da je Božo, uz Krivaju, imao i veliku ljubav, Želju.- Živio je u parkovima, pod stepeništima, živio od raje. Kad je kretao na utakmice u Sarajevo stopao je i svi navijači su ga voljeli, išao je vozom, autobusom, znao ga je svako od Zavidovića do Sarajeva, prisjećaju se tadašnji sportski radnici. Uz Želju i Krivaju zavolio je i Čelik, u ratu pogotovo, kad nije mogao do Sarajeva. Bilo je nemoguće zamisliti utakmicu nekog od ovih klubova, a da Božo ne navija na atletskoj stazi ili tik uz liniju. Na njega su navikle i sudije, delegati, protivnički timovi. Nikome nije nikada zasmetao. Otprije pola godine Božo je prikovan za krevet, smješten u zeničkom Domu penzionera. Uz osoblje Doma, o njemu svakodnevno, u dvije redovne posjete, brinu aktivistkinje humanitarne organizacije "Ruhama".
- Povremeno me posjeti rođak Anto Nakić i prijatelji sa utakmica, nekad i navijači, kaže Božo. Legendarni navijač i maskota tri bh. kluba proživljava teške dane, jer je navikao da ide od stadiona do stadiona. Njegovi novi sustanari, desetak penzionera u Domu, jučer su ga zezali "da će Božo opet prohodati do subote", kad se na Bilinom polju susreću dvije njegove ljubavi, Čelik i Željo. A Božo zbunjen i iznenađen samo kaže - "volio bi bar gledati, kad me noge ne nose da navijam".
posted by @do at 13:59
2 Comments:
Bozo legendo,ne daj se!valjda ce se neko naci i da mu tu zelju ispuni!
Dragi Bozo tvoj pogled odaje spokoj i ljubav.Ljubio si i bio si ljubljen.Tvoje poslanje imalo je smisla za sve one koji smo te poznavali.Ti si postenu utakmicu igrao i kad si prividno gubio ti si bio pobjednik.Tvoj teren je bio univerzalan jer si sa sobom donosio radost i nadu.Ne tko je bolji vec tko vise ljubi.Dragi moj Bozo zelim da ti ovo netko procita ali ako ne svijedno mi smo se vec davno sreli negdje na ulicama tvoga Zavidovica ili moga Zepca.Ostajmi zbogom bliski covjece i sanjaj ono sto je nekada bio nas zivot.Emil iz Zepca.
Objavi komentar
<< Home