I plač ostavljene djece je drukčiji
Ne postoji riječ kojom se može opisati osjećaj ulaska među dvadeset pet najmlađih štićenika za djecu bez roditeljskog staranja "Dom porodica" u Zenici. Njih 25 ima posebno brižan status, jer pripadaju grupi najmlađih, uzrasta od nekoliko dana pa do tri godine. 
- Roditelji djecu ostave u očaju. Nemali broj se predomisli, pa dođe po njih. Niko iz obijesti to ne učini. Natjera ih na to očaj, neimaština. Naravno, ima i zlostavljanja. Nekada savjest proradi kod rodbine. Imamo slučajeve da rodbina preuzme brigu o djeci, pa to natjera roditelje da se predomisle. Svaki slučaj je priča za sebe, kaže Alma Mrako, psiholog u "Dom porodici". Kakanjka Admira je odbacila dijete, ostavila ga, ali iz prikrajka gledala ko će uzeti bebu. Nekoliko mjeseci poslije, uz pomoć Centra za socijalni rad nšla je posao, živi sa, sada dvogodišnjim djetetom. Bebe u "Dom porodici" su iz Bugojna, Viteza, Visokog, Olova, Zenice, Tešnja...Neke od njih imaju pune podatke, nekima su i ime i prezime dali u Centru.
Trogodišnja Antonija nas dočekuje sa širokim osmijehom, jedva čega da se fotografiše i kaže nam koliko ima godina, a da ne pokazuje prstićima. Ostali mališani začuđeno gledaju, navikli na vaspitačice i doktoricu, pa ih čudi ulazak muškarca, uz to sa foto-apartom u ruci. U drugoj prostoriji Enis i Mirel tek ustali, spremno dočekuju prijedlog da se igramo. Doktorica Azra Duraković, koja je uz djecu 24 sata, kaže da je "plač ostavljenog djeteta rođenog prije 24 sata puno tužniji od plača sitog djeteta u majčinom zagrljaju".Uz dvadeset petero najmlađih, dom skrbi o još stotinu djece, od kojih najstarije je upisalo fakultet, a nekoliko ih ide u srednju školu, pohađa zanate...Ako ih ne prihvate njihove biološke porodice i uključe ih u "normalan" život.
- Svaka njihova sudbina "pređe preko nas". Ta djeca su nekako svjesna da ih čeka djetinjstvo bez roditelja. Iako se o njima brine neprestano, pravu pažnju može im dati samo roditelj. Svake godine u prosjeku jedno do dvije bebe usvoje dobri ljudi. Godinama poslije toga, pa i kad postanu samostalni, djeca nam se javljaju, šalju slike, a mi svaku sliku postavimo na zid, kaž dr. Duraković, pokazujući nam toliko ljudskih sudbina na zidovima Doma.
- Roditelji djecu ostave u očaju. Nemali broj se predomisli, pa dođe po njih. Niko iz obijesti to ne učini. Natjera ih na to očaj, neimaština. Naravno, ima i zlostavljanja. Nekada savjest proradi kod rodbine. Imamo slučajeve da rodbina preuzme brigu o djeci, pa to natjera roditelje da se predomisle. Svaki slučaj je priča za sebe, kaže Alma Mrako, psiholog u "Dom porodici". Kakanjka Admira je odbacila dijete, ostavila ga, ali iz prikrajka gledala ko će uzeti bebu. Nekoliko mjeseci poslije, uz pomoć Centra za socijalni rad nšla je posao, živi sa, sada dvogodišnjim djetetom. Bebe u "Dom porodici" su iz Bugojna, Viteza, Visokog, Olova, Zenice, Tešnja...Neke od njih imaju pune podatke, nekima su i ime i prezime dali u Centru.
Trogodišnja Antonija nas dočekuje sa širokim osmijehom, jedva čega da se fotografiše i kaže nam koliko ima godina, a da ne pokazuje prstićima. Ostali mališani začuđeno gledaju, navikli na vaspitačice i doktoricu, pa ih čudi ulazak muškarca, uz to sa foto-apartom u ruci. U drugoj prostoriji Enis i Mirel tek ustali, spremno dočekuju prijedlog da se igramo. Doktorica Azra Duraković, koja je uz djecu 24 sata, kaže da je "plač ostavljenog djeteta rođenog prije 24 sata puno tužniji od plača sitog djeteta u majčinom zagrljaju".Uz dvadeset petero najmlađih, dom skrbi o još stotinu djece, od kojih najstarije je upisalo fakultet, a nekoliko ih ide u srednju školu, pohađa zanate...Ako ih ne prihvate njihove biološke porodice i uključe ih u "normalan" život.
- Svaka njihova sudbina "pređe preko nas". Ta djeca su nekako svjesna da ih čeka djetinjstvo bez roditelja. Iako se o njima brine neprestano, pravu pažnju može im dati samo roditelj. Svake godine u prosjeku jedno do dvije bebe usvoje dobri ljudi. Godinama poslije toga, pa i kad postanu samostalni, djeca nam se javljaju, šalju slike, a mi svaku sliku postavimo na zid, kaž dr. Duraković, pokazujući nam toliko ljudskih sudbina na zidovima Doma.
posted by @do at 15:47
3 Comments:
vidi bolan antonije sto je preslatka:))))
cudna mi je jedna stvar!? imam prijatelje u Sloveniji, koji su aplicirali na sve nase ustanove za usvojenje dijeteta. i odgovori su, kao da BiH parovi imaju prednost, i da kao nema djece...al' kad vidim ove slike djece srce me zaboli, jer se covjek upita onda pa kako i gdje se ustaljuju ova djeca? ako iko postoji, koji bi mogao pomoci molim, da se javi...rikta35@yahoo.com
hvala!
istina je da bosanci imaju prednost. sto mi je i logicno. kolko ja znam parovi moraju ispuniti niz uvjeta da bi usvojili dijete i koliko ja znam ta djeca na kraju zavrse u pravim rukama. ja licno poznajem jedan par koji danas brine o djetetu iz doma, oboje su doktori i to dijete siguran sam ima zdravije dijetinjstvo od 90% dijece koji imaju prave roditelje. pod tim uslovima ja bih se prvi prijavio da me usvoje.
Objavi komentar
<< Home