Umro Božo Suton

Šesdesetšestogodišnji Božo Suton barem pola vijeka nezobilazna je bio "maskota" nogometnih terena Željezničara, Čelika i Krivaje. Rođen na prvi dan njemačke okupacije Sarajeva, 6. april 1941., odrastao je u Zavidovićima, a zbog teške bolesti prohodao tek u 13. godini. Na žalost mnogih koji su ga poznavali, preksinoć je u Domu penzionera u Zenici, u kojem je bio prikovan za kreveveć nekoliko mjeseci, izgubio svoju posljednju i najtežu, životnu bitku.
Iako se desetine godina teško kretao, Božo je bio redovan na svim bitnijim utakmicama zavidovićkih rukometnog i nogometnog kluba "Krivaja". Liječio ga je tadašnji klupski ljekar, Italijan dr. Cicilijani, a Zavidovićani se prisjećaju da je Božo, uz Krivaju, imao i veliku ljubav, Želju. Živio je u parkovima, pod stepeništima, živio od raje. Kad je kretao na utakmice u Sarajevo stopao je i svi navijači su ga voljeli, išao je vozom, autobusom, znao ga je svako od Zavidovića do Sarajeva, a tadašnji sportski radnici nam kažu da je, uz Želju i Krivaju zavolio je i Čelik, u ratu pogotovo, kad nije mogao do Sarajeva. Bilo je nemoguće zamisliti utakmicu nekog od ovih klubova, a da Božo ne navija na atletskoj stazi ili tik uz liniju. Posljednjih pola godine Božo je prikovan za krevet, smješten u zeničkom Domu penzionera.
Uz osoblje Doma, o njemu svakodnevno, u dvije redovne posjete, brinu aktivistkinje humanitarne organizacije "Ruhama". Jučer su iz menadžmenta Doma obavjestili o Božinoj smrti najbližeg rođaka Anto Nakić i dopisništvo "Avaza", jer je "Avaz" bio posljednji koji ga je posjetio, prije nepuna dva mjeseca. Kad su se na Bilinom polju u oktobru susrele na Bilinom polju njegove dvije njegove ljubavi, Čelik i Željo, Božo je kazao "da bi volio bar gledati, kad me noge ne nose da navijam". Nažalost, nije mu se ispunila posljednja životna želja. Kako smo saznali od njegovih prijatelja, Božo će, najvjerovatnije danas, biti sahranjen u rodnim Zavidovićima.